Poslednjih godina sve se više govori o „barefoot“ obući i o tome koliko je deci zdravo da hodaju bosa. Sa druge strane, mnogi roditelji odrasli su uz savet da dečja cipela mora da bude čvrsta, sa visokom petom i ortopedskim uloškom. Gde je istina? Kao i obično – negde između, i zavisi od toga gde i koliko dete hoda.
Šta se dešava kada dete hoda bosonogo
Stopalo ima više od dvadeset mišića i hiljade nervnih završetaka. Kada dete hoda bosonogo, svaki korak šalje mozgu informaciju o podlozi: da li je hladna, mekana, kosa ili klizava. Na osnovu toga mišići stopala i potkolenice neprestano rade i jačaju. Upravo tako se, kroz godine, formira i svod stopala.
Zato se hodanje bosih nogu po kući, travi, pesku ili tepihu svima preporučuje. Ono razvija ravnotežu, koordinaciju i osećaj za telo. Za najmlađe, koji tek uče da hodaju, to je i najbolji način da nauče kako da padnu i ponovo ustanu.
Kod kuće neka hoda bosonogo, napolju neka nosi cipelu koja se ponaša što sličnije bosoj nozi.
Zašto ipak ne uvek bosonogo
Grad nije livada. Beton i asfalt su tvrdi i ravni, leti vreli, a zimi hladni i mokri. Na igralištima ima stakla, kamenčića i šljunka, a u parkovima trnja. Obuća tu ima jasan zadatak: da zaštiti stopalo od povreda, toplote i hladnoće. Pitanje je samo kako da to uradi, a da pritom ne „uspava“ stopalo.
Minimalna obuća: šta znači
Pod minimalnom ili „barefoot“ obućom podrazumeva se cipela koja:
- ima tanak i vrlo savitljiv đon, koji se lako savija i uvija,
- nema povišenu petu, pa je stopalo ravno kao na podu,
- ima širok prednji deo, u kome prsti mogu slobodno da se rašire,
- je lagana i ne opterećuje hod.
Takva obuća je odlična za decu koja dobro hodaju i provode vreme na mekšim podlogama. Ipak, za duže šetnje po gradu, za decu sa izraženim spuštenim svodom ili onu koja se brzo umaraju, nešto deblji đon i stabilnija peta mogu biti bolji izbor.
A šta je sa podrškom?
Kod zdrave dece nije potrebna posebna „ortopedska“ obuća sa tvrdim uloškom za svod. Savremena preporuka pedijatara je da se stopalu ne nameće oblik, već da mu se omogući da se razvije samo. Stabilna peta, koja drži zadnji deo stopala na mestu, korisna je naročito u periodu kada dete tek uči da trči – ali ona ne treba da bude kruta.
Izuzetak su deca kod koje lekar utvrdi da postoji problem: izrazito spušten svod koji ne nestaje ni kada se dete propne na prste, bolovi u stopalima ili kolenima, hodanje na prstima ili jako uvrtanje stopala. Tada obuću i eventualne uloške treba izabrati prema savetu dečjeg ortopeda.
Kako da pronađete ravnotežu
- Kod kuće i u vrtiću: bosonogo, u čarapama sa protivkliznim đonom ili mekanim papučama.
- Na travi, pesku i plaži: bosonogo, uz pažnju na oštre predmete.
- Za grad i park: savitljiva cipela ili patika sa širokim prednjim delom.
- Za duže šetnje i planinu: obuća sa nešto debljim đonom i boljim prianjanjem.
- Za kišu i sneg: vodootporna i topla obuća, pa i ona što savitljivija.
Kako da proverite da li je cipela dovoljno „slobodna“
Uzmite cipelu u ruke i savijte je – treba da se savija na mestu gde se savijaju prsti, a ne na sredini. Zatim je uvijte kao krpu: blago uvijanje je dobar znak, ali ako se cipela potpuno smota, za grad će možda biti premekana. Na kraju je postavite na sto i pogledajte sa strane: peta i prednji deo treba da budu otprilike na istoj visini.
Nema jedne savršene cipele za sve situacije. Ali ako dete deo dana provodi bosonogo, a napolju nosi laganu, savitljivu obuću sa dovoljno prostora za prste, njegovo stopalo dobija ono što mu je najpotrebnije: priliku da samo jača.